Šetnja

Posljednjih nekoliko godina rijetko šetam. Nije mi nimalo stalo do toga da besciljno pješačim alejama, parkom ili glavnom gradskom ulicom srećući uglavnom lica koja nisam želio sresti i siguran, da neću sresti lica kojih sam se zaželio. Ne volim da gledam sve te dobro obučene i namirisane ljude sa vještačkim smjehom i lažnim manirima koji liče na manekene sreće. Ne podnosim njihove razgovore o ljubavnim vezama, trač priče o poznatim i nepoznatim, o tome kako su potrošili hrpu novca za auto, gdje su sve bili i gdje će ove godine na ljetovanje. Ne volim da me sa lažnim interesovanjem propitkuju na čemu trenutno radim i da me obasipaju lažnim pohvalama za neki rad koji su već ranije vidjeli.

Zato u šetnju idem samo onda kad moja žena to zahtjeva i kada mi ne pođe za rukom da pronađem iole normalan izgovor. Ako ne idem, ona napući usne, digne nos i ode na balkon da zaljeva cvijeće. Nakon toga, upali televizor i dok gleda cupka nogom od pod ili lupka prstima po stolu, sračunato i svjesno kidajući mi ostatke nerava i kvareći atmosferu večeri. Ne svađamo se i ne govorimo ružne riječi. Sjedimo tako ispred televizora, ćuteći, ona ljuta i povređena a ja nanerviran što ne mogu u miru da radim. Takva večer i nije baš čemu i zato prošetamo povremeno.

Večeras nismo šetali.